"Kako prikazati ljudske rane na sceni"
|
"Kako prikazati ljudske rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami", Zagreb; Alfa, 2016.
Tekstovi u ovoj knjizi nastajali su od 2000.-2011. ali je knjiga cjelovita jer se bavi se pitanjem može li i kako kazalište biti ogledalo vremena i savjest društva na temu ratne stvarnosti. Osnovno pitanje, kako prikazati na sceni ljudske rane, je izuzetno teško jer je u toj vrsti drame moralna odgovornost pisca za izbor teme, sadržaja i poruke koju šalje posebno važna.
U knjizi su analizirane drame i predstavljeni umjetnici za koje Sanja Nikčević smatra da su reagirali na stvarnost odgovorno i na najbolji mogući način. Napisali su izvrsne drame koje su ogledalo društva jer su istinite ali i savjest vremena jer ukazuju na probleme a pri tome djeluju na emocije publike i vode ih do katarze. Upravo ta vrst drama nije bila „popularna“ a često ni „podobna“. Prikazana su tri paradigmatska hrvatska pisca (anticipacija rata u "Hasanagi" Tomislava Bakarića, jedna od najboljih hrvatskih ratnih drama "Slike Marijine" Lydie Scheuermann Hodak i izuzetno snažno poratno pismo u dramama Mire Međumorca), jedan od najznačajnijih pisaca iz Bosne i Hercegovine (Zlatko Topčić) ali i oni koji su opisali neke druge ratove (npr. Richard Kalinoski). Poseban fenomen je i odnos prema „našem“ ratu u svjetskim dramama jer je ta tema privlačila mnoge autore senzacionalnošću i emotivnim nabojem. U analizi drama Sanja Nikčević pokazuje da se ogledalo istine može obrnuti prema potrebi pa tako jedni samo zloupotrebljavaju naš rat (David Edgar "Silazak Duha Svetoga", Eve Ensler "Nužne mete", Sarah Kane "Razneseni") dok su drugi u tome pošteni jer su se potrudili razumjeti i (barem) točno citirati (Catherine Filloux "Lemkinova kuća", David Robson "Čovjek je mjera čovjeka", Jose Riviera "Tektonska kiša", Chris Thorpe "Na sigurnom"). Knjiga je napisana iz osjećaja pravde, odgovornosti same autorice koja smatra da i kritičar/teoretičar ima svoj dio odgovornosti zbog kojeg mora reagirati na lažne/krive teze i argumente ili nametanje jedne a prešućivanje druge slike svijeta/rata. Upravo zato su tekstovi u knjizi zagovarački, zagovaraju ono što autorica doista smatra ne samo važnim u kazališnom smislu nego i istinitim. Unatoč i emotivnosti i zagovaranju, Sanja Nikčević u tome nastoji biti objektivna, dakle analizom pokazati i argumentima dokazati ono što govori. Tu objektivnost zadržava i kada piše vrlo polemične tekstove o predstavama koje su veličane (Mate Matišić), napadane ("Stanari izgubljenog doma" Dubravka Jelačića Bužimskog) ili zanemarivane ("Slike Marijine" ili "260 dana" Marijana Gubine). - Medijski odjek ... više
|
|
