Povijest koja opominje i danas
Marija Jurić Zagorka Vitez slavonske ravni, HNK u Osijeku, r. Dražen Ferenčina, datum premijere.
Osječkog Viteza slavonske ravni gledala sam dva puta. Prvi puta u sklopu znanstvenog skupa Krležini dani kada sam samo pratila radnju a bilo mi je tako napeto da sam skoro ispala iz lože naginjući se ne bi li vidjela sve na sceni. Drugi puta sam gledala „običnu“ izvedbu iz partera. I ovaj puta mi je bilo napeto iako sam znala kraj ali sam puno više uživala u finesama – redateljskim i glumačkim. Sve mi se čini da ću ići vidjeti i treći put.
Očito je predstava jako dobra a nastavlja važnu programsku liniju kazališta: pučka predstava napravljena kao veliki kazališni spektakl. U Osijeku su to uspješno započeli s ozbiljnom predstavom Moć zemlje Janka Matka u režiji Želimira Mesarića koji je uspio na sceni prikazati izvorni patos, uzvišenu emociju kojom afirmira neke temeljne vrijednosti poput prave ljubavi prema čovjeku ili zemlji ali kao darivanje a ne žrtvu ili otimanje.
Vitez koji je premijerno postavljen 9.12.2016. je drugačiji u tonu. Moram priznati da sam se uplašila kad sam vidjela fotografije kostima prije premijere uz puno pisanja po novinama oko nastupa Nives Celzijus koji je „zaslužila“ zahvaljujući velikom dekolteu. Uplašila sam se da će ići na ironiziranje i sprdnju i napraviti nešto vulgarno i prljavo, raščerečiti sve one vrijednosti i ljepotu koje su temelj pučke literature. No, srećom nije se to dogodilo. Redatelj Dražen Ferenčina jest napravio ironičnu, parodičnu pa i satiričnu predstavu što ima smisla u ispitivanju granica i mogućnosti tog žanra. Pri tome je zadržao afirmaciju vrijednosti koja je temelj privlačnosti te literature što je vrlo umješan i ozbiljan posao koji zaslužuje čestitke.
Vitez slavonske ravni je roman Marije Jurić Zagorke iz 1938. godine u kojem opisuje istinite događaje iz povijesti Slavonije 18 stoljeće, vremena pod austrougarskom vlasti Marije Terezije oko razbojničke družine okrutnog Stojana Varnice i njegova skončanja na vješalama. Na toj povijesnoj potki koju je pomno istražila Zagorka je isplela roman u koji je uključila i ljubavnu priču i mitskog junaka, plemića (Hrabran) koji se bori protiv Vranice u želji da spasi svoju Slavoniju ali kao tajanstveni vitez i ljubavnu priču viteza i mile, poštene djevojke Krasanke, kao i prikaz života lokalnih plemića koji ide od ispraznosti do korupcije. Naravno da je Zagorka pisala ne samo po narudžbi svog lista (s dinamičnom radnjom koja drži pažnju čitatelja iz nastavka u nastavak) nego i iz ideje osvještavanja i muških i ženskih pripadnika hrvatske nacije za borbu za samostalno ali i pravednije društvo, iz ideje da postoje dobri ljudi i junaci koji se mogu žrtvovati ali i izboriti za bolji svijet.
Vrlo kompliciranu radnju (kao i uvijek u Zagorkinim romanima) Ana Prolić je prebacila u dramu koja se napeto prati jer ima smislenu priču i jasno postavljene likove. Ona je izvrstan posao dramatizacije romana već napravila u predstavi 260 dana Marijan Gubine gdje je na scenu prenijela vrlo tešku priču o životu hrvatske obitelji u vlastitoj kući kao logoru nakon srpske okupacije njihova sela. Vitez slavonske ravni kreće od bečkog dvora gdje Marija Terezija (Jasna Odorčić kao carica i Petra Blašković kao dvorska dama), nezadovoljna razvojem događaja u Slavoniji, šalje svog dvorskog savjetnika (Vladmir Tintor) i feminiziranog bečkog ženika (Vjekoslav Janković) na plemićki posjed Pejačevića (grof – Draško Zidar, grofica Sandra Lončarić Tankosić, kćeri Ivana Soldo i Ivana Gudelj) da objavi zaruke a zapravo da malo „pritisne“ osječke plemiće koji loše upravljaju (osim što su razjedinjeni u tri općine, slabi su prihodi a ne rješavaju ni problem razbojnika i Stojana Varnice) ali i da riješi problem viteza. Naime, carica se boji da će on ubrati zasluge i slavu za obranu zemlje dok ona gradi ceste i isušuje močvare. Varnica (igra ga Aleksandar Bogdanović) otima Bečane a zatim dolazi Pejačevićima prerušen u bečkog savjetnika kojeg nitko ne poznaje s namjerom da ih opljačka.
Koliko god ovaj tekst koji čitate izgleda velik nemam prostora opisati ni sve glumačke uspjehe (npr. toplu epizodu Radoslave Mrkšić kao Varničine majke) ni sve razine na kojima je Ferenčina razigrao predstavu. U prednjem dijelu scene su carski ili plemićki dvor, u stražnjem dijelu (odijeljenom velikim portalom koji stvara novu scenu na sceni – scenografija Igor Vasiljev) je močvara gdje su razbojnici. Treći sloj je romantična ljubav, susreti viteza i Krasanke koji se zbiva u dubini scene ali da bi se razlikovao od ovih razbojničkih mjesta on je u formi epizoda TV serija prikazuje se projiciran na stražnjem zidu scene. Četvrti sloj su efekti pojavljivanja viteza koji skače i doskakuje na scenu. Samo sam pobrojala! A sve ima smisla. Pri tome Dražen Ferenčina ironizira ispraznost plemstva koje na glavi nosi perike s gnijezdima ili pretjerano raskošne haljine s krinolinom kroz koju se vide noge. Ironizira i naš odnos prema ljubavi koju priznajemo samo u sapunicama (koje i intelektualci potajno gledaju dok se istovremeno rugaju prikazivanju pozitivnih emocija kao kiču). Ironizira ali i potvrđuje. Tako efekti vitezovog pojavljivanja i svjetlosni mač se uklapaju jer je Zagorka pisala romansu (priču o dobrim nadnaravnim junacima) što su i današnje Zvjezdane staze. U potpunosti razigrana scena, dvadeset glumaca i likova uz isto toliko sporednih likova (a u nekim izvedbama se pojavljivao i konj!) čini ovu predstavu pravim spektaklom s pucanjem i pjevanjem (glazba Igor Karlić).
Pri tome je duhovito (pojaviše kroz dosad najbolju ulogu Miroslava Čabraje kao pandura Joška Viculina, slavonskog vojaka Švejka koji aktivno djeluje u hvatanju Varnice) i satirično – pokazuje korupciju bogatih, ali i napore onih dobrih da nešto promijene. Po tim dobrim likovima (uz Viculina i Krasnaka Matee Grabić, vitez Matije Kačana i upravitelj imanja Duško Modrinić) koji pobijede na kraju i replike viteza da nije važno tko je vitez jer će se uvijek kad zatreba on ponovo pojaviti da brani Slavoniju, ovaj komad nosi onu snagu koju romansa uvijek iznova nudi – vjeru da život ima smisla i da se ima smisla boriti za dobro.
Satira proizlazi iz paralele s današnjim društvom koje na isti način funkcionira – gdje je glava zainteresirana za svoju slavu, sitni vladari grabe za sebe a zemlja opstoji zahvaljujući hrabrim vitezovima i malim ljudima koji unatoč svemu vjeruju da dobrota i poštenje ima smisla. Najžešća satira je projekcija koju vidimo na kraju. Naime, kad Varnica završi na vješalama, dobri likovi dobiju zadovoljštinu, ožene se oni koji se iskreno vole, predstava završi odjavom kao sapunica a na video zidu se projicira današnja realnost. Snimak koji izgleda kao direktno uključivanje Slavonaca koji su na Islandu i pjevaju pjesmu o ljubavi prema Slavoniji. Na žalost, nisam sigurna da većina publike shvati poruku da je uzalud i hrabrost vitezova i poštenje malih ljudi i ideja nacionalne države kad danas, nakon što su izvojevani ideali, Slavonci masovno moraju ići raditi u Island. Većina publike oko mene (na onoj drugoj izvedbi koju sam vidjela) pjevali su zajedno s mladićima i to doživjeli kao nastavak afirmacije ljubavi prema Slavoniji a ne kritiku iznevjerenih ideala.
Iako su glumci uglavnom dobro odabrani za svoje uloge kojima odgovaraju ili izgledom (Jasna Odorčić kao Marija Terezija) ili su kreirali ulogu (Vjekoslav Janković kao feminizirani plemić), u predstavi je nekoliko glumačkih sidara – spomenuti Čabraja kao Viculin, Aleksandar Bogdanović kao okrutni Varnica, Sanda Lončarić kao izbezumljena plemkinja izbezumljena oko dolaska uglednih gostiju, Ivana Soldo kao razmažena bogatašica, Matea Grabić kao hrabra Krasnaka... Ipak da je redatelj uzeo Ivana Čačića da odigra viteza a Matiju Kačana kao Zorislava (upravitelja Pejačevićeva dvora) imao bi stvarno idealnu podjelu i ne mogu prežaliti da to nije napravio. U pučkom teatru je važno imati glumce koji mogu odigrati neku ulogu ne samo zbog talenta nego i zbog i glasa i pojave i karizme jer nema vremena za razvijanje psihologije lika. Lik je zadan i kao takav odmah ti mora poslati poruku čim ga vidiš. Čačić je odlično odigrao pokvarenog plemića ali bi kao vitez bio savršen. Matija Kačan je bio solidan vitez ali bi kao upravitelj bio odličan. Šteta.
Zamjerka redatelju su i dva pretjerivanja koja izlaze iz koda pučkog teatra: kada Varnica pokazuje golu stražnjicu plemićima i kada ti razbojnici u svom logu psuju. Zato mi je drago da sam vidjela dvije izvedbe jer su kasnije manje psovali, a nadam se da će to kasnije i u potpunosti izbaciti. Puno je duhovitije kad razbojnici za Varnicom u zboru ponavljaju „sisa“ (kao simbol dobrog života „na sisi“) nego neku ozbiljnu psovku. Ne zbog puritanizma nego zato što žanr pučke igre ne podnosi vulgarnost. Iako znamo tko su zli i ovi su i neobrazovani i sigurno i vulgarni, psovke bodu uši.
Ah da, na ovom mom prvom gledanju nastupila je Nives Celzijus ali mi je to bilo sasvim svejedno. Nives Celzijus u toj predstavi glumi samu sebe - pjevačicu koja dolazi na plemićku zabavu povodom dolaska gostiju s bečkog dvora. Intendant je u pravu kad je napao medije da su licemjerni jer ga svi napadaju za uključivanje pjevačice u nacionalnu predstavu ali istovremeno svi o tome pišu dok ih inače ta ista nacionalna kuća ne zanima. U toj se priči sama pjevačica pokazala profesionalno – rekla je da su i ona i konj samo sporedni akteri predstave. I u pravu je, i s njom i bez nje, ovo je velika i važna predstava za koju mi je drago da je osijek ima jer će možda promijeniti nešto i u cijeloj Hrvatskoj.
