"Kazališna kritika ili neizbježan suputnik"
- "Kazališna kritika ili neizbježan suputnik", Zagreb: Leykam international, 2012.
Knjiga Kazališna kritika ili neizbježni suputnik sastoji se od četiri dijela i dva priloga. Prvi dio („Neograničena moć ili problemska analiza američke kazališne kritike“) detaljno govori o američkoj kazališnoj kritici i njezinoj moći u američkom kazalištu u tri poglavlja od kojih prva dva analiziraju odnos dva najznačajnija segmenta američkoga kazališta prema kazališnoj kritici. Prvi segment opisuje producente koji vode američko profitno kazalište i njihov pokušaj ovladavanja kazališnom kritikom, načinima borbe protiv nje i prihvaćanjem stanja. Drugi segment razmatra relaciju kazališne kritike i umjetnika te se analiziraju njihovi prigovori i zahtjevi kao i načini borbe za drugačiji pristup kritici na razini teorijskih rasprava. U trećem se poglavlju iznose problemi američke kritike: od nerealnih zahtjeva (npr. od nje se traži da bude teatrološki esej) preko objektivnih i specifičnih ograničenja (npr. pritisak brojnosti produkcije, moć koju kritika ima u profitnom kazališnom sustavu ili odnos američke misli prema teoriji). U drugom dijelu knjige („Amerika vs. Europa ili komparativna analiza dva različita principa kazališne kritike“) kompariraju se dva različita pristupa pisanju kazališne kritike koji se naziva prema zemljopisnoj dominaciji jednog odnosno drugog – američki i europski. Temeljno su različiti po povijesnoj poziciji kritičara, njegovu obrazovanju i određenosti spram ciljane čitalačke skupine, što sve uvjetuje stil pisanja i formu kritike. Analiziraju se dobre i loše strane jednog i drugog, ukazuje na probleme pojedinog pristupa kao i iznimke. Na kraju navode se i mogući razlozi takvoj situaciji, a u priloženoj tablici pregledno su navedeni svi razlikovni elementi. Američki princip traži novinara kao savjetnika potrošaču gledatelju vrijedi li predstava njegova novca, a to se može jedino u ime vlastitog ukusa i na čitateljima pristupačan način. Zato se od njega traži duhovito i zanimljivo pisanje, dok europski kritičar treba biti umjetnički arbitar i utjecati i na publiku i na kazalište pa je za njega važno da je obrazovan i da pozna vlastito umjetničko okruženje u njegovom povijesnom kontinuitetu. Razlike takva dva dijametralno suprotna principa leže u različitosti organizacije kazališta (američko je profitno, a europsko državno subvencionirano i ima posve drugačiju tradiciju i nacionalnu važnost). Treći dio knjige („Reakcije umjetnika na kazališnu kritiku“) analizira odnos umjetnika prema kritici od pozitivne (načina pridobivanja kritičara) do negativne (vrijeđanje, prijetnje i napadi) reakcije. Četvrti dio („Definicija žanra ili prema poetici kazališne kritike“) postavlja pitanje po čemu su sve kritike spomenute u prethodnim dijelovima knjige zapravo pripadnice istog žanra te analizira problem nedostatnosti dosadašnjih definicija kazališne kritike. Iako se mišljenja o kazalištu i kazališnim predstavama izriču od samog početka kazališta i privatno i javno, kazališna kritika kao žanr počinje se značajno razvijati pojavom novina (18. i 19. stoljeće), a nalazi se u interdisciplinarnoj poziciji između četiri znanstvenih područja. Kao autorski tekst pripada književnosti, kao prosudba pripada kritici kao dijelu teorije književnosti, kao dio medija pripada komunikologiji i na kraju, naravno, prema predmetu proučavanja - pripada i teatrologiji. Svaki od tih znanstvenih područja rubno je spominje a postojeće definicije nisu ni dovoljno precizne ni razlikovne (po čemu se taj žanr razlikuje od ostalih pisanja o kazalištu). Zato autorica nudi na diskusiju novu definiciju koja obuhvaća najmanji mogući nazivnik žanra (što kritika jest) ali i mogućnost distinkcije prema ostalim žanrovima pisanja o kazalištu (prikazi, eseji, itd). Knjiga ima i dva priloga. U prvom („Recenzije. Pozitivni primjeri zlatne sredine ili knjige hrvatskih kritičara“) se iscrpno opisuju knjige hrvatskih kritičara (Boris Senker, Vlatko Perković, Stjepo Miovič Kočan) koji su ujedno pozitivni primjeri one ponuđene zlatne sredine kao mogućeg rješenja dihotomije američke i europske kritike (zanimljivo pisane kritike utemeljenje na znanju). Drugi prilog je autobiografski prikaz autoričina puta koji donosi brojne informacije o svjetskim kretanjima u kazališnoj kritici („Autobiografija. Želim pisati o kazalištu ili od kritičara do teatrologa i nazad“).
- Medijski odjek ... više
|